Kuna po kuna

Pročitala sam negdje nedavno kako smo svi u biti zaboravili na jednostavnu bit štednje, na njen najdenostavniji princip - svaka kuna se računa. A kada ih se zbroji, nije baš da je za baciti taj iznos. 

Primjer: T. i ja živimo sami, ja kuham (rijetko jedemo vani i to samo zato jer je u našoj blizini najbolja pizzerija na svijetu) i još uvijek nam hrpa novca ode mjesečno na hranu... Ali hrpa! Priznajem, oboje smo pomalo gurmani a ponekad čak i snobovi kada je hrana u pitanju. Volimo kvaltetnu, ukusnu i zdravu hranu koju tada i pripremamo na načine da ta hrana ostane zdrava. Čovijek nekako s vremenom počne razmišljati o tome što stavlja u sebe. Da, znamo što sam napisala i stojim iza toga. 8) Blaženi bili dani na brzoj menzi u SC-u! Što zbog novca, što zbog divne nepromišljenosti koja nije ostavljala posljedice. Ah! 

Dakle, volimo piti finu kavu (iako je T. daleko veći kavopija), volimo ju zasladiti nerafiniranim smeđim muscovado šećerom, volimo jesti samo bijelo meso od piletine s tu i tamo kojim batakom i volimo svježe povrće.  Naravno, uvijek smo se trudili kupovati ono što je na akciji, kombinirati obroke tako da budu što isplativiji ali nekada smo i nepromišljeni i nije nam teško dati određeni novac za nešto što volimo. Najšečće su to nekakvi slatkiši jer smo oboje blago ovisni o njima. Do prije nekog vremena to nam nije predstavljalo baš tako veliki problem, ali s vremenom i s ovim nenormalnim porastom cijena i mi se polako predajemo. Finu kavu si ponekada priuštimo, muscovado šećer miješamo sa smeđim šećerom upitne kvalitete (boja ili je zaista smeđi?) i kupujemo većinom smrznuto povrće. Srećom, na lokalnoj smo tržnici pronašli kvalitetnog dobavljača piletine tako da nas jedna prsa na kosti dođu 15-tak kn - od toga imamo dva ručka i jednu juhu. Jeej! Juha nam traje 2-3 dana a meso ionako jedemo 4 puta tjedno. 

Tražeći po interneu nabasala sm na neke zanimljive blogove (američke) na istu temu i malo se educirala o njihovm načinu štednje kroz kupnju. Oni bi to nazvali maksimizirana štednja. princip je jednostavan - ako imaš nešto što je trenutno u pola cijene u dućanu - opskrbi se za što dulji period tj. dok određenom proizvodu ne istekne trajnost. Iako uvijek pogledam te akcije i sl. nikada zapravo nisam obratila punu pažnju. Razmišljala sam zašto bih ja sada kupila ulje na akciji po 8kn kad mi ne treba a i razlika između 8 i 11 je ionako SAMO 3kn. Na 5 litara ulja to je ušteda od 15kn! Sada znam, svaka se kunica zbraja. 

T. je naravno tražio računicu na papiru prije nego li se složi s ovakvom radikalnom idejom. I tako sam se ja primila tjednih kataloga, ispisala dobre akcije, usporedila s ostalim cijenama, izračunala razlike i dobila da sam na 420kn potrošenih uštedjela 274kn. Šok! Pregledala još jednom, zbrojila još jednom... pa još jednom i da, istina je! Za nas to znači mjesečno preko 1000kn! Da napomenem da sam se rižom (4,49kn/1kg u odnosu na onu koju plaćamo između 10 i 17kn), tjesteninom (400g po 2,49 u odnosu na onu koju plaćamo oko 5kn) i sitnom tjesteninom za juhu (400g po 2,49kn u odnosu na onu po oko7kn) opskrbila do kraja godine. Poanta je da doživimo mjesec kada ćemo malo toga morati zaista kupiti po redovnoj cijeni i kada ćemo moći samo pratiti akcije. Živi bili pa vidjeli! Ostanite s nama!