Potrošačka svakodnevica

Današnji je dan bio više ili manje jedan od standardnih dana u našim životima. Krenuli smo ujutro u obližnji veći grad kako bismo obavili nešto što u našem malome ne možemo. Morali smo čekati pa smo imali nekih 2 sata za "ubiti". S obzirom da je bilo rano, a mi neispavani, odlučili smo prvo po doručak pa na kavu. I tu je otprilike sve krenulo nizbrdo. S pozitivne strane, ostalo nam je više novca u novčanicima. :)

Prvo je teta u pekari, unatoč popriličnoj gužvi, jednom rukom držala mobitel, a drugom dirala i novce i peciva - unatoč onoj plastičnoj rukavici na pultu. Nije to neka mala obiteljska pekara, radi se o najpoznatijoj pekari u tom kraju s podosta prodavaonica. Nije bilo prerano da reagiram, nego naprosto znam da su ta peciva vjerojatno prošli i kroz gore uvjete dok nisu došla u lijepu sjajnu vitrinu, pa mi se nekako glupo blamirati. U proizvodnji su još vjerojatno bili odlagani i skladišteni na ne baš najčišćim mjestima, prošla su kroz nekoliko ruku radnika koji voze dostavna vozila i ne peru ruke između diranja volana i proizvoda, a i sigurna sam da konkretna prodavačica prilikom punjenja vitrine nije oprala ruke. U pekarama se svašta podvali s kruhom i ostalim proizvodima pod izgovorom "temperatura sve ubije". Na našu sreću, to i nije daleko od istine.

Zatim smo tražili neko zgodno mjesto za ispiti jutarnju kavicu. Kiša je pomalo "roskala" i skoro sve su terase bile zatvorene. Srećom, na jednoj terasi na središnjem trgu jedan od onih velikih suncobrana je bio otvoren, a pod njim grupica ljudi za stolom. Jeej! :) Htjeli smo sjesti ali su klupice bile mokre pa smo malo pričekali dok ne dođe konobar... i čekali... i čekali... čovječe što smo se načekali! I krenem ja unutra potražiti nekoga, kad jedan iz one grupice ustane i krene unutra prema šanku - prošao je pored nas bez da nas je pozdravio. Moram li reći da se sve ovo odvijalo u par metra kvadratnih i da nas je jako dobro vidio dok smo čekali. Uđem za njim i pitam da li možemo sjesti, a on odgovara da je terasa zatvorena. Osim, naravno, za njegovu ekipu! Uf! Malo sam podigla glas i pitala ga do kada nas je mislio pustiti da čekamo i zašto nije nešto rekao, a ne da gubimo vrijeme bez veze. Čovjek je na to slegnuo ramenim i bljedo me pogledao.  Odrasli čovjek, a ne neki klinac od koga me to i ne bi toliko začudilo. Naravno da bismo mu dali i napojnicu da je bio ljubazan, otvorio suncobran i dao jastučiće - njemu cijela jedna minuta posla. Valjda je to bilo previše od nas za očekivati. 

Kavu smo popili u obližnjem kafiću. Nakon kave T. je odlučio ostvariti svoj dječački san i nakon hamburgera za doručak, odlučio je obrok završiti najdražim sladoledom od čokolade. Malo se vrzmao oko škrinje i zaključio da se sladoled valjda još ne prodaje, kada niti jedan od dvoje konobara nije došlo da ga ponudi istim. S obzirom da sam vidjela da su ga oboje vidjeli, čak i gledali neko vrijeme, jedino što mogu zaključiti jest da su valjda u lošim odnosima pa su igrali nekakvu "ako nećeš ti neću niti ja igricu". Iz drugog pokušaja vrzmanja oko škrinje, napokon je gospođa popustila svom kolegi i došla poslužiti sladoled. Sad mi je žao što sam sama s poda pokupila mrvice i salatu iz hamburgera. :) Svašta!

Imali smo još malo vremena pa smo odlučili prošetati gradom. Ništa nismo tražili niti kupovali, samo smo "tulali" okolo. U jednoj prodavaonici cipela (ne mogu se sjetiti imena) oglašen je popust od 50-70% . Naravno, iako mi za ovu sezonu ništa više ne fali od obuće, za 70% popusta mogu nabaviti i nešto za slijedeću. Naravno, očekivala sam  odmah da je klasična navlakuša - dvije gluposti na 70%, dvije na 50%, a ono malo dobrog asoritmana na nekih 6% popusta. Kad iznenađenje, sva je roba na popustu od 50% a nešto malo na 70%. Rekli biste da nije loše, jelda? Mmmda, sve dok se ne zagrebe ispod površine tj. pogleda cijenu ispod cipele. Nekakve banalne no name japanke s đonom debljine čačkalice koštaju u "redovnoj" cijeni 199kn, ali samo za vas u ovoj jedinstvenoj ponudi biti će 99,99kn! Mislim stvarno, pa to je kvalitetom daleko gore od recimo Deichmana, a tamo kupim deset puta bolje i lijepše za 75kn. Da ne kažem da su također nekakve no name tenisice na kojima je vidljivo ljepilo kako je curilo snižene s KAO stvarne cijene od 380kn, na nevjerojatnh 190. Izašli smo van s podsmijehom... na što su sve trgovci spali danas. 

Malo dalje spazili smo Alpina trgovinu na kojoj je na velikim papirima RUKOM napisano da je sve na popust od 50%. Čovjek bi pomislio da si tvrtka poput Alpine može priuštiti tiskane natpise. Mislim, mogu se koristiti više puta tako da im je cijena po jednoj akciji zanemariva. Kao i u svemu kod nas, stvar je, najvjerojatnije, u organizaciji. Uglavnom, odlučili smo pogledati pa što bude. Već smo u izlogu primijetili da ovo nije baš takva navlakuša kao u prethodnoj trgovini i da je roba zaista s snižena s redovnih cijena. Krenuli smo unutra ali nismo mogli otvoriti. Vidjeli smo ljude unutra ali nas nisu doživljavali. Pogledamo na natpis o radnom vremenu - jasno piše da danas rade dvokratno, dopodne od 08:00-12:00. Tada je bilo oko 09:30. Već smo mislili da se radi o nekoj posebnoj kvaki koju mi, provincijalci, ne znamo otvoriti. Kad u to dolazi gospođa i vješa na vrata s unutarnje strane natpis (naravno, pisan rukom) "POPIS ROBE". Ni skužila nije da ga je tako objesila da se od drugih naljepnica po vratima jedva vidio. Očito jutros još nitko nije došao u prodavaonicu prije nas - što znači da im posao baš i ne ide. Pa kad im posao baš i ne ide, ne bi li bilo logično da su jedinim mušterijama otvorili vrata i poslužili ih? Sumnjam da bismo nas dvoje poremetili njihovo brojanje. Mogli su i na pauzu dok mi malo pogledamo što se nudi. Bit će da im prodaja ipak nije najvažnija. 

I tako, mogli smo danas u tom gradu ostaviti par stotina kuna, da smo imali gdje i kome.  Možda i bolje da nismo, bit će više za sutrašnji shopping. U Billi je 300g Kandit Dessert Chef čokolade odličnih 9,99kn, a sa popustom za umirovljenike ili nezaposlene biti će 9kn... već vidim jagode sa čokoladom, čokoladni mousse i naravno, sladoled od čokolade. :)